Krajem školske godine 2016./2017. Zdenka Knežić, nastavnica povijesti OŠ Josipa Zorića, otišla je u zasluženu mirovinu. Na posljednjoj sjednici Učiteljskog vijeća, koja je održana 28. kolovoza, u emotivnom ozračju i prisjećanjem na sretne zajedničke trenutke djelatnici Škole i ravnateljica Mara Mamuza oprostili su se sa svojom dugogodišnjom kolegicom, prijateljicom i uzornom učiteljicom.
Draga Zdenka,
brodovi nisu za luke stvoreni. Plovimo po pučini života, otvaramo srce zrakama sunca i slanim kapima oceana na dlanu. Dopustimo da nas more u neke nove svjetove odnese! Plovimo i nipošto nemojmo ostati u luci, usidreni. Putuj i plovi, jer važno je putovanje, a ne cilj. Život je putovanje, ali ne boj se baciti svoje sidro i usidriti u svojoj mirnoj luci, koja je tijekom svih tvojih putovanja i tvojih borbi s olujama života čekala tebe.
djelatnici OŠ Josipa Zorića i ravnateljica Mara Mamuza
Gospođa Zdenka Knežić rođena je Dugoselka koja je po završetku osmogodišnje škole i zagrebačke II. gimnazije u Križanićevoj upisala nastavnički smjer povijesti i geografije na Pedagoškoj akademiji te nakon diplome učiteljsku karijeru započela 1973. u osnovnim školama vrbovečkog kraja. U tadašnju dugoselsku školu, OŠ Stjepana Bobinca Šumskog, dolazi u listopadu 1981. Tijekom niza godina poučavanja dugoselske djece stekla je ugled izvrsne učiteljice od koje su, osim učenika, pouku o pristupu radu pa i životu, koji ne donosi uvijek ruže, mogli učiti i drugi kolege.
Njezine profesionalne vještine, ali prije svega humanost, susretljivost i razumijevanje, odlike su koje su prepoznali i mnogi roditelji u rješavanju redovnih razredničkih obveza. Jednako je tako i u ponekim manje sretnim pričama, sudbinskim datostima i trenucima pronalazila toplu riječ utjehe i pokazivala suosjećanje. Kao predana nastavnica povijesti, ali i osobno zainteresirana za nasljeđe rodnoga kraja, posebnu pažnju posvećuje zastupljenosti tradicionalne kulture u različitim oblicima pedagoške prakse što uključuje aktualizaciju folklornih motiva u školskim svečanostima ili prikupljanje autohtonih predmeta za potrebe nastave i stvaranje etnografskog fundusa. Njegovanje ljubavi prema zavičajnim vrednotama usvojeno je zarana odrastanjem uz oca i majku, koji su bili članovi KUD-a Preporod, a kasnije je nastavljeno i sudjelovanjem u radu pojedinih sekcija. Tome treba dodati i volontiranje u ogranku Društva naša djeca te dugogodišnji doprinos organiziranju ljetovanja za dugoselsku djecu u Velom Lošinju.
Osim u svome području, s velikim je entuzijazmom prilazila i pomagala kolegama u provedbi različitih projekata i aktivnosti kao što su briga o okolišu, izložbe ili organizacija natjecanja. U novije vrijeme, kao voditeljica Zavičajno-povijesne grupe i uz potporu ravnateljice Mare Mamuze, pokrenula je projekt „Školska zavičajna zbirka dugoselskoga kraja“ kojim je okrunila svoje dugogodišnje zanimanje za tradicionalnu kulturu. U sklopu tog projekta nabavljena je izložbena vitrina za prikupljene etnografske predmete, a sa suradnicima i pridruženim izvannastavnim skupinama organizirala je niz popratnih događanja kao što su radionica zavičajne kuhinje, istraživanje o dugoselskim zdencima ili likovna kolonija na temu zavičaja za učenike naše i susjednih škola. Govoriti o mirovini kao prestanku karijere je relativno, jer poznajući Zdenku djelatnici naše škole uvijek će moći računati na vrijedan savjet ili pomoć, a otvorena vrata naše zbornice, druženje i povezanost s umirovljenim djelatnicima, prijateljima Škole, ovu ideju iznova pretvaraju u stvarnost.
I.Klasnić