26. srpnja, obilježavamo 25. godišnjicu pogibije desetorice hrabrih hrvatskih policajaca koji su tog dana 1991. godine poginuli u Strugi Banskoj braneći Domovinu.
Tijekom 26. srpnja 1991., srpski teroristi i JNA, u sklopu operacije “Žaoka” započeli su težak minobacački, a potom i tenkovsko-pješački napad pri čemu su palili i pljačkali kuće te zlostavljali i ubijali tamošnje Hrvate. U napadu na to pounjsko selo koristili su oklopni kamion s dva protuavionska topa, a kao živi štit ispred sebe su postavili civile. U napadu na području Pounja sudjelovao je i zloglasni kapetan Dragan.
Hrvatski branitelji morali su se povlačiti da ne bi ugrozili civile, u većini blisku rodbinu, prijatelje i ljude koje su poznavali. A onda se dogodio herojski čin. Pričuvni policajac Mile Blažević bio je u rovu pedesetak metara od kuće u kojoj su bili njegova žena, djeca i drugi susjedi. Do njega je bio mladi prometni policajac iz Dugog Sela Željko Filipović. Odlučili su žrtvovati se kako bi zaustavili napad i spasili civile u selu i one u živom štitu. S potpornog zida iznad ceste, Čađo se, opasan eksplozivom i ručnim bombama, bacio na oklopni kamion srpskih snaga i aktivirao bombe. Od eksplozije oklopnog kamiona, poginuli su hrvatski branitelji – Mile Blažević Čađo i Željko Filipović, te pet napadača, a dvadesetak je ranjeno.
U srpskim dokumentima pronađenim nakon Oluje stoji da je u eksploziji teško ranjen načelnik SUP-a Dvor. Ostali ranjeni napadači uglavnom su bili iz sastava TO-a Dvor, a bilo je stradalih i među pripadnicima specijalne milicije i jedinice za posebne namjene iz Komogovine, koja je počinila najviše ratnih zločina nad Hrvatima na Banovini. U eksploziji je poginulo dvoje hrvatskih civila iz živog štita, a 15 ih je bilo ranjeno. Zbog velikih gubitaka napadača nastala je među njima panika, pa su počeli s povlačenjem, ne samo oni koji su prodrli u selo nego i specijalci koji su na okolnim brdima čekali nastavak napada.
Neka im je vječna slava i hvala.
Nikola Tominac
