07 lis 2015 Pola stoljeća „Starih krovova“: Prolaze vlakovi, čuvaju se uspomene

„Tradicijska arhitektura, ugodan ambijent, opuštena atmosfera, ljubazno osoblje…“, tako bi vjerojatno počinjao tekst o „Starim krovovima“ u nekoj turističkoj brošuri o dugoselskoj ugostiteljskoj ponudi. A kad bi pitali Dugoselce o ovom najstarijem ugostiteljskom objektu u gradu saznali bi da je on puno više.

To više moglo se čuti i vidjeti kroz glazbeno-scenski program s povijesnim prikazom, osmišljenima za obilježavanje 50. godina od kada je ovaj objekt u vlasništvu obitelji Šešet, danas Ljiljane Šešet. Drvenu hižu kraj kolodvora njeni su kupili od obitelji Šterk, pretpostavlja se da su oni svoju gostionu i mesnicu otvorili još davnije 1890. godine, dvadeset godina nakon što je prvi vlak protutnjao kroz Dugo Selo prema mađarskoj granici. Posve je sigurno da je imala goste 1900. godine o čemu svjedoči ugovor po kojem željeznica mora platiti odštetu, u slučaju da iskra vlaka zapali drveno zdanje. To se, na sreću, nije dogodilo, gostiona je postala omiljeno okupljalište. Tradicija se nastavila i nakon 1965. godine od kada nosi ime „Stari krovovi“.

Ozbiljan je to broj godina, pogotovo u današnje vrijeme, kada je teško opstati u svijetu obrtništva i ugostiteljstva. Stvoriti kultno mjesto, puno raditi da takvo ostane uspjelo je Ljiljani koja ga je preuzela prije trideset godina. „Duga je to tradicija, moj je tata kupio ovu kuću prije pola stoljeća. Ljudi su dolazili zbog muzike, finog jela, zabave, društva. I danas je tako zbog blizine željezničkog kolodvora“, govori Ljiljana. Radi li se ovdje samo o vlakovima? Mjesto je to u koje zalaze i oni koji vlakom ne putuju jer sjediti u ovom okruženju, uređenom s puno ljubavi, prava je uživancija. Iako je imala druge ambicije, zbog s roditelja prenesene ljubavi, nastavila je voditi obiteljski posao. „Stare krovove ne smatram poslom, to je moj dom, život i moja ljubav“, potvrđuje Ljiljana. Vidljivo je to gotovo u svakom kutku, uvijek se nešto mijenja iako se čini da vrijeme stoji. Nije to samo puko sjedenje i ispijanje kave ili nekog drugog, jačeg pića – Ljiljana će uvijek naći način zaokupiti vašu pažnju nekim detaljem. Ako već niste taj tip pa ne zamijetite da je u teglama posađeno sezonsko cvijeće, zasigurno će vas zaokupiti stare fotografije kao dokazi o dugoj povijesti.

Jer Ljiljana je svoje naslijeđe pretvorila u blago, ne samo svoje osobno, ono je i dio baštine dugoselskog kraja. Potvrdili su to i brojni okupljeni gosti, bolje reći prijatelji, a čestitati je došao i gradonačelnik Stipo Velić. Gotovo uglas, na pitanje zašto dolaze, kazali su: „Zbog Ljilje jer ona čuva uspomene!“ No, osim starih fotografija i slika ima i onih novijeg datuma s izložaba i drugih kulturnih događanja organiziranih pod „Starim krovovima“ unazad nekoliko godina. Zapravo je ovo mjesto od samih početaka bilo jedno od centara društvenih zbivanja. Kaže se kako zidovi imaju uši, a ovi su, sudeći po povijesnim činjenicama koje je iznio Predrag Topić iz Gradske knjižnice Dugo Selo u sklopu programa proslave, svašta čuli. Neraskidiva je veza „Krovova“, tada još gostionice Šterk, sa željeznicom, upravo je početkom 20. stoljeća dugoselski kolodvor bio početna stanica kupališnog vlaka za Lipik. Održavale su se ovdje mnoge priredbe, vatrogasne zabave, tombole. Bilo je političkih skupova kao što je onaj boljševički iz 1919. godine, ovdje je osnovana i Hrvatska dugoselska banka, iznio je zanimljivosti Topić vodeći okupljene na putovanje kroz vrijeme. Zgode i nezgode evidentirane su u starim novinama, ali i u policijskim zapisnicima. Možemo samo nagađati tko je sve bio ovdje, dodaje nabrajajući poznata imena poput braće Radić, Stjepana i Antuna. S obzirom na blizinu kolodvorskog restorana i sjecište putova, ne može se sa sigurnošću poreći da ovdje nije bilo i okrunjenih glava. Tko zna tko je sve tu uživao u dobroj gastronomoskoj ponudi, 1901. godine jeo svježe rakove dopremane poštom? Činjenica je da su “Stari krovovi” preživjeli, ostali i poslije sličnih lokala „Strine Mande i „Premužaka“ kao simbol života i starog vremena kad je sve bilo nekako humanije, kada se razgovaralo i svadilo u četiri oka, ispričao je Topić.

Nakon vremeplova, na red je došla pjesma članova VA „Duga“. Počeli su s prigodnom „Dobro mi došel prijatel“, na repertoaru su se našle kajkavske popevke, „domaći evergreeni“ poput „Dugoselske popevke“ i „Grofice“. Završili su, opet prigodno, otpjevavši „Pod starim krovovima“. Atmosferu je dodatno glumačkim nastupom zagrijao Želimir Novak interpretiravši na kajkavštini stihove većinom dugoselskih pisaca, našlo se mjesta i za uvijek aktualnog Krležu. Nakon versa o ljubavi, vinu i ponekim situacijama tipičnim za krčme, posjetitelji su mogli razgledati nakit Eve Bokun. Proslava je nastavljena druženjem, dogovorima za neke nove susrete. I te su slavljeničke večeri vlakovi, koji odavno ne iskre, odlazili i dolazili. Tako je i s ljudima – bili su tu jučer i danas, a samo zbog Ljilje, u „Stare krovove“ doći će i sutra.