Uspjeh mladog dugoselskog liječnika: Dr.Josip Štivičić u timu koji je pomaknuo granice hrvatske i svjetske medicine

Izniman uspjeh postigli su nedavno naši liječnici – po prvi puta u Hrvatskoj izvedena je izrazito zahtjevna operacija ugradnje umjetnog kuka pacijentu s ugrađenom srčanom pumpom ili “sa srcem u torbi”. Revolucionarna, uspješna operacija je obavljena na zagrebačkom Rebru, jedan od glavnih organizatora bio je predstojnik Klinike za bolesti srca i krvnih žila KBC-a Zagreb akademik Davor Miličić, a operaciju su vodili docent Mario Starešinić i prof. Božidar Šebečić iz KB Merkur. Za ovo dostignuće globalnih razmjera zaslužan je i jedan Dugoselac dr.Josip Štivičić koji je, kao dio peteročlanog Merkurovog kirurškog tima, asistirao na operaciji.

Mlad i uspješan specijalizant ortopedije i traumatologije u Merkuru na odjelu traumatologije radi nepunih godinu dana, a pred njim je sveukupno pet godina specijalizacije. Objasnio nam je što je učinjeno te zašto je ova operacija, obavljena sredinom ožujka, značajna: “U Hrvatskoj je prvi puta učinjena takva operacija gdje je ugrađena totalna endoproteza kuka kod osobe s tako teškim komobirditetima (srčana pumpa i operirani karcinom debelog crijeva). Postoje zapisi o tek nekoliko sličnih operacija koje su do sada učinjene. Za hrvatsku medicinu je značajna jer smo srušili još jednu prepreku i pokazali da smo i mi sposobni raditi revolucionarne zahvate s izvrsnom rezultatima te se možemo, rame uz rame, nositi sa svjetskim rezultatima.”

S obzirom da je pacijent trebao posebnu postoperativnu skrb, nisu se ranije iznosile informacije o njoj. Operirani se izvrsno opravlja i već može hodati s jednom štakom što je zapravo veliko iznenađenje jer su to rezultati koji se očekuju kod pacijenta bez dodatnih bolesti koje bi otežavale oporavak.

Zbog rizičnosti, operaciju su odbili izvesti razni ortopedsko traumatološki timovi. “Svaki kirurški zahvat nosi svoj rizik pa se smatralo da je ovaj prevelik. U isto vrijeme su anesteziolozi s Rebra tvrdili da nema razloga da ne prođe uspješno s njihove strane. Pacijent je predstavljen timu KB Merkur te je doc. Starešinić objeručke prihvatio izazov. Operacija ugradnje kuka ovdje se izvodi rutinski desetljećima te svaki član tima točno zna svoju ulogu i zadatke. U svakodevnom radu često nailazimo na pacijente s otežavajućim dodatnim bolestima te iste operiramo. Uz anesteziologa s Rebra, tako je učinio i ovaj Merkurov tim – doc. Starešinić, prof. Šebečić, sestre instrumentarke Kristina Kovačić i Lucija Plantan i moja malenkost”, dodao je Štivičić.

Dobiti ovakvu priliku i dobro je iskoristiti, san je svakog liječnika na početku karijere. “Nisam očekivao da ću ovako rano dobiti priliku sudjelovati u ovako bitnim operacijama, ali tu trebam zahvaliti svim specijalistima na svom odjelu – prof. Šebečiću, dr. Vencelu Čuljku, doc. Starešiniću, dr. Mladenu Japjecu i dr.Miji Babiću kao i svim medicinskim sestrama koji su me prihvatili kao dobrog prijatelja i dali mi priliku da se dokažem. To što sam bio dio operacije daje mi još jači poticaj da se trudim biti još bolji i nadam se da ćemo i dalje nastojati rušiti granice”, skroman je mladi liječnik.

Primjećujemo kako ovdje skromnosti nije mjesto jer i priliku treba zaslužiti. A nju je počeo stvarati još u dugoselskoj OŠ “Josipa Zorića”, nastavio graditi u zagrebačkoj XV.gimnaziji (MIOC) nakon čega je upisao nimalo lak Medicinski fakultet u Zagrebu. Pomagati ljudima i biti koristan bio je razlog odabira ovog poziva. Prvo radno mjesto nakon završenog fakulteta bilo je u ordinaciji obiteljske medicine u Vrbovcu. I ovdje ne propušta spomenuti svoje kolege i jako dobre prijatelje sestre Nevenku i Danicu i dr. Grgića.

No, mirnu ordinaciju mijenja rad u Hitnoj službi i to u dugoselskoj ispostavi. “Radom u Hitnoj kroz godinu dana stekao sam jako puno iskustva i samopouzdanja za daljnji rad u bolnici. Brze reakcije i odluke ovdje su jako bitne, rad je bio stresan, ali sve je bilo lakše zbog sjajnih ljudi s kojima sam radio”, navodi. Uz rad u bolnici, potrebno je i stalno stručno usavršavanje, biti liječnik znači stalno učiti. Za to je potrebna disciplina i volja.

Nije se moglo izbjeći pitanje o odljevu mladih liječnika iz Hrvatske o čemu se svakodnevno čuje u medijima. “Nažalost, veliko je pitanje što će se dogoditi s mladim liječnicima u domovini. Podaci govore da sve više ljudi traži papire za odlazak u inozemstvo, a mislim da je to samo početak pravog odljeva koji bi se mogao dogoditi. Nadam se da će se to promijeniti i da ću moći ostati baviti se medicinom tu gdje sam rođen i gdje sam se školovao”, iznio je mišljenje.

Kao što je ranije rečeno, život liječnika sastoji se od rada i učenja. Bitna je podrška obitelji, a njemu su to roditelji Stjepan i Branka, braća Krunoslav i Branko, baka Mara te zaručnica Ana. Malo je slobodnog vremena, prisjetio se svog najdražeg mjesta u Dugom Selu – malonogometnog igrališta kod POU-a. “Mislim da sam tamo proveo veći dio djetinjstva. Sada, na žalost, imam manje vremena za igranje nogometa”, kaže. I danas je to igralište puno djece, možda je među njima netko tko će kao i on svoj grad učiniti ponosnim. Na kraju, Josip svojim mladim sugrađanima poručuje “kako je u svaki uspjeh ugrađeno jako puno rada i neprospavanih noći. Rad će uvijek na neki način biti nagrađen, bez obzira koje zanimanje odabrali.“